Logo
Unijapedija
Komunikacija
Dostupno na usluzi Google Play
Novi! Preuzimanje Unijapedija na Android ™!
Instaliranje
Brže od pregledniku!
 

Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993.

Indeks Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993.

Pokolj u Dragišićima je bio velikosrpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.

11 odnosi: Ženevske konvencije, Čista Mala, Domovinski rat, Operacija Čelik, Operacija Gusar, Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu, Ratni zločin, Republika Srpska Krajina, Vodice, 1993., 24. veljače.

Ženevske konvencije

Izvorni dokument Prve ženevske konvencije. Ženevske konvencije sastoje se od četiri sporazuma, koji su potpisani u Ženevi, (Švicarska), koji su postali osnova za međunarodni zakon za humanitarna pitanja.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Ženevske konvencije · Vidi više »

Čista Mala

Čista Mala je naselje u sastavu Grada Vodica, u Šibensko-kninskoj županiji.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Čista Mala · Vidi više »

Domovinski rat

Domovinski rat bio je obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista iz Hrvatske, BiH (posebice Republike Srpske), te Srbije i Crne Gore. U početnim dijelovima rata važnu ulogu u napadima na Republiku Hrvatsku imala je Jugoslavenska narodna armija (JNA), u to vrijeme još uvijek barem nominalno zajednička vojna sila svih članica SFRJ; koja je međutim u tijeku nekoliko mjeseci reorganizirana u tri zajedničkim zapovijedanjem i opskrbom bitno povezane vojske - Srpsku vojsku Krajine u Hrvatskoj, Vojsku Republike Srpske u BiH, te Vojsku Jugoslavije na području Srbije i Crne Gore. Domovinskom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan revolucija – koja je izbila 17. kolovoza 1990. i zbog koje su se na više strana dogodili manji oružani incidenti. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je "puzajuća" vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Makar se nadao razriješiti sukob političkim i diplomatskim sredstvima, hrvatski državni vrh je poduzeo neophodne korake da osigura opstanak hrvatske države, isprva jačanjem postrojbi policije. Vrh JNA, suočen s međunarodnom situacijom u kojoj se raspada komunistički blok, te gdje unutar same Jugoslavije sukobljeni interesi naroda koji su je sačinjavali vode prema njenoj potpunoj dezintegraciji, odlučio je već 1990. godine pristupiti reorganizaciji, u sklopu aktivnosti nazvanih Jedinstvo-3: tu se sustavno ojačavalo mirnodopske snage JNA raspoređene u dijelovima SFRJ na kojima je očekivala angažman, a smanjila ih na područjima gdje JNA nije očekivala probleme i onima koja su podržavala njezinu političku opciju. Potom JNA odlučuje - u posve ilegalnoj akciji masovnog dijeljenja vojnog naoružanja i opreme civilima provedenoj početkom 1991. godine - naoružati etničke Srbe u Hrvatskoj (te u BiH), te onemogućiti legalnim hrvatskim vlastima da kontroliraju područja na kojima bi srpski ekstremisti podizali barikade i organizirali paralelni sustav vlasti. Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta. Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta. Na okupiranim područjima, djelovat će od toga vremena pa do kraja rata paradržava imenom Republika Srpska Krajina, koja neće dobiti nikakvo međunarodno priznanje, a čija sva tri uzastopna predsjednika - Milan Babić, Goran Hadžić i Milan Martić - su na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zbog teških i masovnih ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga, uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija; tu je vjerojatno najznatniji angažman u oslobođenju Dubrovačkog primorja. U ovoj je fazi započeo i Rat u Bosni i Hercegovini, koja vjerojatno ne bi opstala bez značajne potpore Hrvatske; tijekom tog rata je međutim nastao i Bošnjačko-hrvatski sukob. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je naposljetku u Operaciji Oluja oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. U mjesecima nakon Operacije Oluja uslijedile su vojne operacije na teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje su uz suradnju Armije RBiH i snaga HVO postrojbe Hrvatske vojske u Operaciji Maestral došle nadomak Banja Luke i omogućile mirovne pregovore u Daytonu, koji su rezultirali trajnijim mirom. Naposljetku je - kao svojevrsna četvrta etapa - preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996. – 1998.). Sklapanje Erdutskog sporazuma u studenom 1995. godine učinilo je nepotrebnim provedbu planirane hrvatske Operacije Grom, te omogućilo okončanje neprijateljstava bez daljnjih žrtava i razaranja. Najveće ratne žrtva i razaranja pretrpjela je Hrvatska u prvoj etapi. Intenzitet sukoba je u prvoj etapi rata rastao, kako je radikalna srpska politika uspijevala ovladavati mogućnošću da oružanom silom djeluje protiv Hrvatske: u kolovozu 1990. godine nastaju neredi u kojima se blokiraju prometnice u blizini naselja sa srpskim stanovništvom ("balvan revolucija"); u ožujku 1991. godine počinju prvi oružani sukobi srpskih pobunjenika - kojima je do tada JNA ilegalno podijelila goleme količine naoružanja i organizirala ih u oveće postrojbe - s hrvatskom policijom; u kolovozu 1991. god. počinju napadi na Vukovar u koju se uključuju krupne oklopne jedinice s masivnom topničkom i zrakoplovnom podrškom; 7. listopada 1991. godine borbeni zrakoplovi JNA raketiraju banske dvore u Zagrebu, u pokušaju da se pobije vrh hrvatske vlasti, a širom Hrvatske pokreću se vrlo agresivne operacije u pokušaju da se posve slomi hrvatsku obranu: tek nakon toga je Hrvatska posve prekinula vezu s jugoslavenskom federacijom: jugoslavenski dinar se i poslije toga stanovito vrijeme koristio kao sredstvo plaćanja (i) u Hrvatskoj, dok nije 23. prosinca 1991. godine zamijenjen hrvatskim dinarom (ISO 4217: HRD; jugoslavenski dinar je razmijenjen u hrvatski dinar prema tečaju 1:1). U počecima rata iz mjeseca u mjesec postepeno raste spremnost profesionalnog sastava JNA i hrvatskih Srba da sudjeluju u protuhrvatskim oružanim akcijama, dostigavši vrhunac u vrijeme bitke za Vukovar od kolovoza do studenog 1991. god. i bitke za Dubrovnik u isto doba. Oružane snage srpske pobune su organizirane izravnim dodjeljivanjem elemenata JNA, uključujući tu čak i zrakoplovne postrojbe, da služe kao Srpska vojska Krajine, ne prekidajući ni u jednom razdoblju rata opskrbu i dotok zapovjednog kadra iz Srbije - ali i organiziranost Hrvatske da brani svoju suverenost i teritorijalnu cjelovitost: kraj rata 1995. godine nastupa u vrijeme kada se odnos snaga odlučno preokrenuo na hrvatsku stranu. U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar", te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na područjem pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. U obrani Hrvatske sudjelovalo je 5% žena, odnosno njih 23.080, od kojih je 127 poginulo, a 1.113 ostalo trajnim invalidima. Prema podatcima Državne revizije, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Uništeno je 180.000 domova te 25% hrvatskog gospodarstva. Kako su se osiguravali uvjeti za život u gradovima i selima blizu bojišnice, broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se s 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. godini Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica na područja koja su ponovo stavljena pod kontrolu hrvatskih vlasti. Bitna osobina hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata jest, da napadač nije pokazivao tek namjeru samo fizički osvojiti ozemlje, nego i volju za potpunim uništenjem identiteta Hrvatske i Hrvata - čovjeka, kulture i povijesti. O tome svjedoče primjerica granatiranja šibenske katedrale i zadarske prvostolnice, dakle objekata goleme kulturalne važnosti, koji se nalaze daleko od bilo kakvih legitimnih vojnih ciljeva ili infrastrukture. Kratki video pregled u ratu preko zemljovida. Međunarodna zajednica je nastojala posredovati radi postizanja mira: prijedlozi su redom uključivali odricanje od dijelova hrvatskog teritorija, ili barem bitnog umanjenja hrvatskog suvereniteta na dijelovima svojeg teritorija; dogovor će biti postignut tek 1995. godine, nakon što je Hrvatska vojska odnijela prevagu na vojnom polju. te će uključivati tek amnestiju za one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i jamstvo građanskih i manjinskih prava za hrvatske građane srpske etničke pripadnosti Vremenski i u praktičnom smislu, domovinski rat se zapravo ne može sagledati posve odvojeno od rata u Bosni i Hercegovini koji se odvijao u isto vrijeme na obližnjem prostoru, s istim agresorom koji je imao jedinstveni cilj - stvaranje Velike Srbije; ta se dva susjedna prostora mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište. Srbija je organizirala, naoružavala i zapovijedala srpskim snagama u RH i u susjednoj BiH, zbog čega je bila izvrgnuta međunarodnim gospodarskim sankcijama. Kako Hrvatska, kao a ni susjedna BiH, nije odustajala od obrane svojeg teritorijalnog integriteta, Srbija je s vremenom imala sve manje snage financirati ratovanje, a osobito Hrvatska vojska će biti sve organiziranija i bolje opremljena - te će se do 1995. godine odnos snaga dovoljno promijeniti, da se srpskoj strani nanese potpuni poraz, bez izrazito velikih ljudskih žrtava.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Domovinski rat · Vidi više »

Operacija Čelik

Operacija Čelik bila je napadna operacija velikosrpskih agresora u Domovinskom ratu koja je uslijedila odmah po završetku operacije Maslenice,s ciljem da se ponovno osvoji zadarsko zaleđe koje je HV u prethodnoj Operaciji Gusar oslobodila.Tomislav Šulj:, Crne mambe. 3. siječnja 2017. Preduvjete za operaciju dala je i diplomatska ofenziva Hrvatskoj nesklonih i velikosrpskoj strani sklonih zemalja koje su zaustavile hrvatske snage koje su tad bile u velikom zamahu i napredovanju, srpska vojska povlačila se u rasulu. Smetenosti i demoraliziranosti u srpskim redovima pridonila je i panika u redovima pobunjeničkih srpskih civila koji su u kolonama napuštali gradove i sela u relativnoj blizini bojišnice, a koji su dotad živili u uvjerenju da su sigurni. Za protuudar su se angažirale brojne srpske elitne i redovne profesionalne, pričuvne i dobrovoljačke i plaćeničke postrojbe. Brojne su bile postrojbe dobrovoljaca. Većina ih je stigla iz profesionalnih postrojbâ. Prema zaplijenjenim dokumentima Arkan je navodno plaćao po 5000 DM. Masovno su se odazivali, dnevno je pristizalo na stotinjke dobrovoljaca, doduše, masovno su i odlazili nakon nekih poraza. Dobrovoljaca je stiglo iz Srbije (55%), Kosova, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, plaćenika iz Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Ukrajine, Rusije, a od pobunjenih područja RH s Banovine i Korduna. Procjene su da je bilo ih 4300 dobrovoljaca. Na desetke je bilo tih postrojba: šešeljevci, jovićevci, pripadnici Kosovsko-tepličkog odreda, Arkanovi Tigrovi, Knindže kapetana Dragana, Vukovi s Vučjaka. Borbe su bile žestoke i intenzivne. Stalne su bile diverzantske akcije, osobito kod Novigrada, pa se događalo da ni pripadnici protivničkih snaga nisu znali jesu li se susreli sa svojim ili protivničkim vojnikom. Zabilježeno je da su velikosrpski napadači 14. veljače morali tražiti odmor od pustih borba. 16. veljače nakon pretrpljena poraza i premorenosti povuklo se 847 elitnih vojnika (arkanovaca, Vukova i Kosovara). Osipanje se nastavilo i dalje. Poginuli su mnogi vojnici, a pogibije ključnih ljudi elitnih postrojba razilaze se redovne pobunjeničke snage i dobrovoljci. Redovne pobunjeničke snage (VRSK) sve češće optužuju za kriminalitet ovu drugu skupinu. Masa pustolova, vojnika po plijenu i plaćenika, bez jasne autoriteta i nadzora činila je razna nedjela odnosno škodila samim pobunjenim Srbima. Međusobna neslaganje išla su dotle da se čak očekivalo da će primjerice Arkan sa svojim borcima napasti zapovjedništva postrojba. Veliki prinos ovom unutarnjem sukobu pridonijeli su pretrpljeni veliki gubitci, premorenost, sve izvjesniji poraz na kratke i poraz na dugi rok koji se nazirao, a kao bitan valja navesti element frustracije zbog neostvarene pobjede nad kako su pridošlice lakomo mislile lakom pobjedom. Borbe su potrajale još tri mjeseca. Tijekom ove operacije odvilo se nekoliko teških bitaka, Kašić, Drače i dr.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Operacija Čelik · Vidi više »

Operacija Gusar

Operacija Gusar, popularno operacija Maslenica, oslobodilačka je operacija Oružanih Snaga Republike Hrvatske i pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova RH, protiv vojnih snaga Republike Srpske Krajine koje su u zaleđu Zadra do tada držale okupiranim područje koje je prekidalo kopnenu komunikaciju Dalmacije s ostalim područjem pod kontrolom legitimnih vlasti Republike Hrvatske.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Operacija Gusar · Vidi više »

Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu

Popis masovnih ratnih zločina nad Hrvatima i Hrvatskoj odanim pripadnicima nacionalnih manjina u Domovinskom ratu. Lokacije na kojima su pronađene masovne grobnice u koje su velikosrpski agresori bacali tijela Hrvata i Hrvatima i Hrvatskoj odanim pripadnicima nacionalnih manjina.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Popis masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu · Vidi više »

Ratni zločin

Pokolj u Vukovaru. Ubijeni zarobljenik Barutana Bjelovar Ratni zločin predstavlja kršenje međunarodnog prava koji su tijekom ratovanja počinile sukobljene strane.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Ratni zločin · Vidi više »

Republika Srpska Krajina

Republika Srpska Krajina, skraćeno RSK (srp. Република Српска Крајина, РСК) bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja Velike Srbije.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Republika Srpska Krajina · Vidi više »

Vodice

Vodice su grad, općinsko središte, luka i turističko odredište u Šibensko-kninskoj županiji.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i Vodice · Vidi više »

1993.

Bez opisa.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i 1993. · Vidi više »

24. veljače

24.

Novi!!: Pokolj u Dragišićima 24. veljače 1993. i 24. veljače · Vidi više »

OdlazniDolazni
Hej! Mi smo na Facebooku sada! »